1941-1944. godine
preko 30.000 zatočenika
nepoznat broj žrtava
Uprkos, relativno brzo, slomljenom otporu, koji je jugoslovenska vojska pružila u Aprilskom ratu 1941. godine, pobunjenički duh anifašističkih elemenata na okupiranoj teritoriji nekadašnje Kraljevine Jugoslavije nije se slomio. Ideja o uspostavljanju koncentracionog logora za počinioce i potencijalne pokretače subverzivnih aktivnosti protiv nemačke uprave javila se u maju 1941. godine, ali je konkretna realizacija te namere ubrzana nemačkim napadom na Sovjetski Savez.
Početkom jula 1941. godine, predstavnici nemačke uprave u Srbiji i Gestapoa doneli su odluku o osnivanju koncentracionog logora u Beogradu, dok je za njeno sprovođenje bio zadužen upravnik grada Beograda Dragomir Dragi Jovanović. To je, nakon osnivanja pančevačkog logora Svilara, bio drugi logor u okupiranoj Srbiji. O zgradi nekadašnjeg zatvora za komuniste na Adi Ciganliji, isprva se razmišljalo kao potencijalnoj lokaciji za koncentracioni logor u Beogradu, ali je ipak doneta odluka da se za te potrebe iskoristi postojeća kasarna 18. pešadijskog puka na Banjici. Logorom na Banjici (Prihvatni logor na Dedinju ili Koncentracioni logor Beograd nazivi su koji se pojavljuju u originalnim dokumentima) upravljali su predstavnici Gestapoa i srpske policije. Upravnik logora bio je predstavnik srpske policije Svetozar M. Vujković, ali i pored izvesnih ingerencija koje su se nalazile u rukama domaće uprave i beogradske Specijalne policije, glavne naredbe dolazile su iz nemačkog Gestapoa.
Proces adaptacije nekadašnje kasarne potrebama novoformiranog logora, osiguravanje njegove bezbednosti, dograđivanje metalnih rešetki i gvozdenih vrata, odvijao se uporedo sa dovođenjem prvih zatvorenika u ovu trospratnu zgradu. Zatvorenici iz Banjičkog logora su dalje internirani u logore izvan srpske teritorije, odvođeni su na prinudni rad, streljani, ili su nakon izvesnog perioda zatočeništva puštani napolje. Među zatvorenicima je bilo pripadnika raznih nacionalnosti, različitih političkih opredeljenja, uzrasta i zanimanja, koji su prema uspostavljenoj klasifikaciji iz 1942. godine bili razvrstani po kategorijama krivice, a u skladu sa tim je bio definisan njihov tretman u logoru. Politički zatvorenici, među kojima je bilo simpatizera i pripadnika NOP-a, ravnogorskog pokreta, intelektualaca i patriota, bili su najbrojnija kategorija zatočenika Banjičkog logora. Pored njih, među zatvorenicima su se nalazili i seljaci koji nisu ispunjavali svoje obaveze prema okupatoru, taoci, kao i Jevreji i Romi. Više stotina Jevreja sa jugoslovenske teritorije i jevrejskih izbeglica iz različitih krajeva Evrope prošlo je kroz Banjički logor. Surove mere odmazde, koje su okupacione vlasti proklamovale u oktobru 1941. godine, činile su da Banjički logor bude glavno stecište velikih grupa talaca koji su odvođeni na masovna streljanja. U ovom slučaju najbrojniji su bili komunisti i Jevreji. Nakon popisivanja jevrejskog stanovništva, sprovođenja diskriminacionih mera, oduzimanja imovine, zabrane slobodnog kretanja i prinudnog rada, koji su obeležili prvu polovinu 1941. godine, usledila su interniranja u logore i masovne likvidacije Jevreja. Krajem 1941. i početkom 1942. godine, proces sistematskog uništavanja jevrejskog stanovništva na tlu nemačke okupacione zone uveliko je bio u toku. Jevreji koji su se nakon toga nalazili na slobodi bili su oni koji su se oglušili o nemačke naredbe, pribavili lažna dokumenta ili su se skrivali. Za njima je aktivno tragala nemačka, ali i beogradska Specijalna policija, a nakon hapšenja zatvorenik bi bio sproveden u Banjički logor.
Veliki broj zatvorenika logora na Banjici odveden je na streljanja u Jajincima, na Jabuci, bežanijskom Trostrukom Surduku, u Malom Požarevcu, Mladenovcu, Marinkovoj Bari i na Novom groblju, ili je umoren u dušegupkama koje su bile primenjivane i u logoru na Starom Sajmištu. Novije procene pokazuju da je kroz Banjički logor prošlo gotovo 30.000 zatvorenika, dok je posleratna Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača, do likvidacije logora 1944. godine, utvrdila brojku od 8.756 ubijenih logoraša. Pored Vojne akademije, koja je danas smeštena u zgradi Banjičkog logora, od 1969. godine jedan deo ovog objekta koristi se kao Muzej banjičkog logora koji svedoči o izgledu autentičnog logorskog prostora i pruža uvid u surove uslove života u njemu.
Literatura: Sima Begović, Logor Banjica 1941–1944, 1–2, Beograd 1989; Logor Banjica: Logoraši, knjige zatočenika Koncentracionog logora Beograd-Banjica 1941–1944. I–II, (pr. Evica Micković i Milena Radojčić), Beograd 2009, Branislav Božović, Stradanje Jevreja u okupiranom Beogradu 1941-1944, Beograd 2012, Mesta stradanja i antifašističke borbe u Beogradu 1941-1944, (ur. Rena Rädle i Milovan Pisarri), Beograd 2013.