Logor u Zrenjaninu



Timeline

maj - avgust 1941. godine

oko 1.350 Jevreja

svi su deportovani u Beograd i kasnije ubijeni

Trećina jevrejskog stanovništva u Banatu bila je nastanjena u Zrenjaninu (u prošlosti se nazivao Petrovgrad i Veliki Bečkerek), kao značajnom administrativnom i industrijskom središtu. Pored Jevrejske opštine i velelepne sinagoge, izgrađene krajem 19. veka, jevrejska zajednica u Zrenjaninu imala je niz kulturnih, sportskih i humanitarnih organizacija. Pred početak Drugog svetskog rata u Zrenjaninu je živelo 1267 Jevreja.

Ubrzo nakon poraza Kraljevine Jugoslavije u kratkotrajnom Aprilskom ratu, Zrenjanin je postao središte nemačkog okupacionog podneblja u Banatu, dok je faktička vlast data domaćim Nemcima. Neposredno po ulasku prvih folksdojčera u grad, 14. aprila 1941. godine, započeta je diskriminatorska politika prema Jevrejima. Tom prilikom su izvršena hapšenja pretežno imućnih muškaraca jevrejskog porekla i manjeg broja žena, nakon čega su oni zatočeni u logoru koji se nalazio u podrumu Centralne osnovne škole i jednog dela bivše Torontalske županije. Na tom mestu, koje je danas zgrada Elektrotehničke i građevinske škole „Nikola Tesla”, ne postoji nikakvo obeležje koje bi ukazivalo na to da je na tom mestu postojao logor. Zatvorenici su davali znatne svote novca i dragocenosti u nadi da će biti pušteni na slobodu, ali uprkos tome su ostajali u zatočeništvu, primorani da obavljaju teške i ponižavajuće poslove. Vrlo brzo su, kao i na prostoru ostalih nemačkih okupacionih zona, usledila obaveštenja o predstojećoj registraciji svih Jevreja i nizu antisemitskih mera, dok je jevrejska sinagoga bila porušena.

U maju 1941. godine internirani Jevreji su premešteni u novi logor koji se nalazio na mestu bivše Honvedske kasarne, a danas Poljoprivredne škole u Zrenjaninu, ali su pored toga počela masovna hapšenja preostalih zrenjaninskih Jevreja, čak i žena i dece. Aktivnostima hapšenja i oduzimanja jevrejske imovine rukovodile su jedinice nemačke vojske, ali i lokalni odredi naoružaih folksdojčera Dojče manšaft. Uslove života u pomenutom logoru karakterisali su loša ishrana, loša higijena, stražarska tortura i prisila za obavljanje teških poslova.

Nakon što je oko 1350 Jevreja iz srednjeg Banata bilo skoncentrisano u logoru u Zrenjaninu, 18. avgusta 1941. godine je bilo izvršeno njihovo prebacivanje u Beograd. Uz najosnovnije lične stvari, transportovani su ka Beogradu u dve grupe. Kao i u slučaju Jevreja iz drugih delova Banata, muškarci su internirani u logor Topovske šupe i ubrzo streljani, dok su žene i deca zbrinuti zahvaljujući delatnosti Beogradske jevrejske opštine. Na privremenoj slobodi opstali su samo do decembra 1941. godine, nakon čega su internirani u novosnovani logor Staro sajmište, a već početkom naredne godine stradali su u dušegupkama. Prema prvom posleratnom popisu iz 1947. godine jevrejska opština u Zrenjaninu brojala je samo 92 člana.

 

Literatura: Aleksandar Stanojlović, „Tragedija banatskih Jevreja za vreme Drugog svetskog rata“, Jevrejski almanah 1959-1960, Beograd 1960, Teodor Kovač, „Banatski Nemci i Jevreji“, Zbornik 9, Jevrejski istorijski muzej Beograd 2009, Božidar Ivković, „Uništenje Jevreja i pljačka njihove imovine u Banatu 1941-1944.”, Tokovi Revolucije, br. 1 (1967), str. 373-403, Pavle Šosberger, Jevreji u Vojvodini: kratak pregled istorije vojvođanskih Jevreja, Novi Sad 1998.